Pričigin 2015. - zaključak

Evo nas, naspavali smo se...

Za ozbiljan i temeljit rezime ovogodišnjeg Pričigina u svim njegovim dimenzijama trebat će nam još malo sna, razmišljanja i razgovaranja, dok ne splasne i ovogodišnja runda oduševljenja vjernom pričiginskom publikom.

Bili smo se malo pribojavali da će vam se redovi prorijediti zbog triju izravnih prijenosa iz MKC-a na Trećem programu Hrvatske televizije, ali već je prva festivalska večer odagnala takve strahove. Prva je večer odagnala i bezbroj briga oko Storfieja, našeg natječaja za najbolju priču ispričanu u kameru mobitela. Nismo bili baš najsretniji glede vašeg odaziva, osjetno slabijeg no što smo se nadali, ali – kako smo ovdje već citirali – stara danska poslovica veli: "prvi storfići se u pivo bacaju". Na kraju je i ta priča ispala sasvim dobro, a kako će se dalje razvijati doznat ćete vrlo skoro, imamo raznih planova. Ali dobro, planovima ćemo se vratiti nešto kasnije.

Osim po izravnim televizijskim prijenosima i tom natječaju, čini nam se da će se deveto izdanje Pričigina ponajviše pamtiti po dojmljivom nastupu makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, čija je priča na zadanu temu "Kako su moji doznali da sam gay" potpuno zbunila sve osim ljubitelja briljantno, uvjerljivo ispripovijedane izmišljene priče. Ako je naša Tanja Mravak, po općemu sudu, neokrunjena kraljica Pričigina, valja joj znati da u Rumeni ima ozbiljnu, dosad najozbiljniju, pretendenticu na preuzimanje prijestolja.

Naravno, Rumena će se za to morati još itekako potruditi, jer Tanja je i ove godine samoj sebi podigla ljestvicu: osim što je odlično ispripovijedala priču o teoriji zavjere, suvereno se, premda joj je bilo prvi put, snašla i u ulozi moderatorice. Večer posvećenu Sinjskoj alki vodila je točno onako kako smo bili zajednički zamislili i, zahvaljujući vješto probranim gostima, dokazala da se o Alki može pričati potpuno složno, bez ikakvih kontreštavanja s političkim konotacijama.

Izdvojivši sad te dvije dame, ne želimo zasjeniti neprocjenjivost nikome drugom, ponajmanje Patriciji Vodopiji i Kruni Lokotaru, najvjernijim i najpouzdanijim kormilarima na pučini priča. U njihovim programima, po već prokušanom receptu, slušali smo i gledali neka prokušana i neka sasvim nova pričalačka imena, ponovno na razini kakvu pričiginska publika zavređuje.

Ivan Tokić, Zlatko Gall i Damir Duplančić ponovno su svojim programima stavili subotnji šlag na pričiginsku tortu, dovršivši još jedan festival pričanja i slušanja u pozitivnom, nasmiješenom tonu.

Hvala im svima, i spomenutima i preskočenima, a ponajviše – kao uvijek – publici Pričigina: tim divnim, strpljivim, pažljivim ljudima koji nas dolaze slušati u nadi da ćemo im uši i misli ispuniti nečim suvislijim i zanimljivijim od priča kojima ih se svakodnevno nastoji šopati sa svih drugih strana.

Što se pak spomenutih planova tiče, hm, zasad vam s potpunom sigurnošću možemo kazati tek ovo: uoči sljedećeg, desetog Pričigina, planiramo vas sve pozvati jednog podneva na Prokurative, na snimanje naše "Decenijske fotografije". Nastojat ćemo i okupiti što više pripovjedača koji su vam se u ovih devet godina najviše svidjeli, pa s njima upriličiti svojevrsni "all stars" program.

A potrudit ćemo se svojski, također, do sljedećeg proljeća pronaći najmanje dvojicu mlađih luđaka koji su voljni preuzeti ovaj čudnovati festival i voditi ga barem sljedećih deset godina. Natječaj je otvoren od ovog trenutka, a tražene kvalifikacije kandidata su brbljavost, snalažljivost u suludim situacijama, položen vozački ispit B-kategorije, upornost u vabljenju sponzora i spremnost na to da im, na kraju, jedina plaća budu stotine nasmiješenih lica na izlasku iz dvorane.

Hvala svima još jednom!        

Vaši pričiginci