Odjavno pisamce

Dragi pripovjedači i slušatelji, dragi suradnici, dragi svi prijatelji Pričigina, i virtualni i trodimenzionalni!

Eto nas još malo zajedno, na početku desetog zahvalnog oproštaja od naše male proljetne svetkovine u čast dobre volje i pobratimstva u Riječi - izgovorenoj i poslušanoj. Po deseti put za nama su i osmijesi i grohoti, i aplauzi i nezadovoljne grimase, i petodnevno jureće mijenjanje klimatskih zona - od drhturenja u amfiteatru MKC-a do ventulavanja u kavani Bellevue... Za nama, organizatorima, još su jednom i nade i strepnje, i pregovaranja i nagovaranja, i gnjavaže i ekstaze. Sve je, znači, točno onako kako i treba biti. Sve osim jednog sramotnog incidenta koji nas je sve zajedno, iako se nije dogodio ni u programu festivala niti u izravnoj vezi s njime, duboko povrijedio i uvrijedio.

Osim još jednog - vjerujemo, opet uspješnog - Pričigina, iza nas je cijelih deset godina u kojima, nadamo se, nismo tek ostavili trag i posijali sjeme, nego i uzgojili zdravu, otpornu mladicu što će i dalje, ovako s proljeća, sve veselije zeleniti, dajući sve krupnije plodove. Kako bismo bili sigurni u to, morali smo se malo odmaknuti u stranu, u sjenu, i predati Pričigin mlađima, poletnijima, kreativnijima i bržima. Da nismo bili sigurni kako to jesu baš Denis, Marijo i Nebojša, prepustili bismo festival nekome drugom. Uz nas dvojicu kao starije savjetnike (odnosno "izvršne dopredsjednike", kako nas je na zadnjoj večeri definirao nenadmašni Cunko Duplančić), njima uz bok ostaju i svi dosadašnji suradnici Pričigina, na čelu s neumornom Viktorijom. Sve, ukratko, ostaje isto ali skroz drugačije nego prethodne godine - baš kao i u prvom desetljeću.
Bitan je samo još jedan, temeljni uvjet: da uz festival ostanete i vi, naša vjerna publika. Vi, toliko brojni i zainteresirani da se svake godine čudom čude i oni koji prvi put dođu, i oni s višekratnim iskustvom. Jedan od vas rekao nam je neku večer onako, u prolazu, možda najveći kompliment koji smo dobili u ovih deset godina: "Hajduk ima Torcidu, a vi Pričiginidu!". Neka tako bude i ostane!

Mašemo vam, veselo i zahvalno, i dalje vaši

barba Pero i striček Renato