RUJANSKO OTKAZIVANJE

Dragi naši,

Već gotovo desetljeće i pol začuđeno se divimo vašoj vjernosti našem zajedničkom festivalu i, kad nas pitaju „u čemu je tajna Pričigina?“, obično odgovaramo „u publici, pitajte njih, mi ne znamo“. Vaša vjernost i sve izdašnija brojnost iz godine u godinu postajale su ključno pogonsko gorivo festivala koji ni u „staro-normalnim“ okolnostima nije bilo nimalo jednostavno organizirati. Pozornost koju ste posvećivali svakome od pripovjedača, čak i onima kojima se potrefilo da baš te večeri ne zablistaju u najboljem izdanju, vaši osmijesi, povremeni grohot i redovito gromki ohrabrujući aplauzi stalno su nas tjerali da, iznureni još i prije otvaranja festivala, iznova pogazimo čvrstu prošlotjednu zakletvu „ma nikad više, majke mi!“ i za samo mjesec-dva krenemo pripremati sljedeći Pričigin, onaj koji će se dogoditi tek za desetak mjeseci.

     Tako je bilo i lani: kratko poslije zatvaranja prošlogodišnjeg festivala (mislili smo, kao i svi, da je 13 zlosretan broj, pa smo ga nazvali „12.+1“, ako se sjećate) počeli smo slagati program četrnaestog izdanja. I, bogme, složili smo ga, atraktivnijeg nego ikad, ali tad nam se među sudionike uvalila, sasvim nezvana, globalna zvijezda poznata pod imenom Covid-19. Šutljiva i zamorno nejasna, nimalo usklađena s pričiginskim pravilima, a opet potpuno uvjerena da će se o njenoj priči pripovijedati još generacijama poslije nas…

     U redu, zaključili smo, dosadit će i njoj ovdje do kraja ljeta. Napravit ćemo Pričigin u rujnu, negdje na otvorenom, možda dan-dva kraći, možda i siromašniji za nekoliko planiranih pripovjedačkih programa, ali neće nama neka tamo bjelosvjetska protuha diktirati pravila i zabranjivati veselje!

    Sad smo, međutim, ipak prisiljeni priznati poraz.

    Četrnaestom Pričiginu glave su došla tri „K“. Prvo je od njih, dakako – korona. Čak ni najodvažniji pozvani sudionici ne usude nam se, zbog nje, sa stopostotnom sigurnošću potvrditi dolazak na festival od 24. do 26. rujna. A bez toga je nemoguće pouzdano najaviti program: na što da vas zovemo, ako ni sami ne znamo?! Da, naravno, znamo da biste vi došli i naslijepo, ali tu se spotičemo o drugo od ona tri „K“: kune. Čak i skraćeni, improvizirani i okljaštreni Pričigin koštao bi nas upola više od dosad uobičajenih izdanja festivala, a neki od dosad redovitih pokrovitelja nisu se ove godine nimalo isprsili. Kombinacija prvih dvaju „K“ dovodi nas u dilemu: na koliko dana da unajmimo predivan otvoreni prostor? Na sva tri planirana, na dva ili samo jedan? I što ako nas zezne treće „K“ – klima? U doba kad se ni najpouzdaniji svjetski meteorolozi više ne usude zaklinjati u vlastite vremenske prognoze dulje od tri dana – tko nam može jamčiti da ni kiša niti vjetar neće upropastiti festival, i vama i nama?

     Ako nema veselja – to nije Pričigin.

     Boljelo je, vjerujte, i zapravo smo više potuljeno šutjeli nego razgovarali, ali morali smo donijeti jedinu razumnu odluku: četrnaestog Pričigina ipak neće biti.

Vidimo se u ožujku (možda na ljeto, na jesen sljedeće godine), na petnaestom splitskom festivalu pričanja priča! Vidimo se sigurno!

Organizacijski odbor Pričigina