SIDRO

-„Mala, naplati!“

            Grba se lagano zaljulja. Po namrštenom se čelu vidi kako krajnje koncentrirano odmjerava udaljenost do vrata i procjenjuje koje su šanse da ju  prijeđe bez sudaranja s birtijskim inventarom nepraktično raspoređenim između njega i željenog cilja. Do trenutka u kojem će se definitivno odlučiti na polazak za svaki se slučaj lijevom rukom pridržava za drvenu policu postavljenu cijelom duljinom zida, dok  u desnoj  gužva novčanicu od dvadeset kuna i maše njome Radojki, kao da mu se odjednom žuri na neki strašno važan sastanak.

            Radojka je završila samo osnovnu školu, tamo u svom rodnom Bronzanom Majdanu, a i to je bilo prije dvadesetak godina i ne zna što je to „deja vu“. No, ovaj je prizor vidjela već toliko puta da ne osjeća nikakvu potrebu odložiti čašu koju briše i požuriti k svom nestrpljivom gostu. Uostalom, nedjelja je i Mića je ovdje.

            „Mića, zami šolde od barba Grbe!“, kaže Radojka ne prekidajući posao.

            Mića se zapravo zove Marica. Ima osam godina i ide u drugi razred osnovne škole. Svaku nedjelju provodi sa svojom majkom, šankericom u buffetu „Sidro“, nedaleko od riječkog željezničkog kolodvora. Jer, nedjeljom je nema tko čuvati, a mama je ne želi čitav dan ostavljati samu u njihovom podstanarskom stanu. I eto je ovdje, s unutarnje strane šanka, kleči na niskom stolčiću i pogrbljena nad radnom bilježnicom iz matematike rješava zadatke. Zbrajanje i oduzimanje do pedeset. Voli matematiku. Lakša je od hrvatskog jer nema lektire.

            Marica odloži olovku i spretno skoči sa stolčića, pa se provuče ispod pomične daske koja dijeli šank od ostatka prostorije. Vidi se da je ovdje „domaća“. Rastom dosiže upravo do sjedala barskih stolica koje stoje uz visoke okrugle stolove. Sitna i mršava, lako prođe uskim prolazom između stolova i uzme novčanicu iz Grbine ruke.

            „Mama, dvadeset?“, provjerava ozbiljnim glasićem.

            „U redu je!“, potvrdi majka i Mića se vrati na svoje mjesto. Novac,  uvijek isti iznos za žuju i domaći brandy, da majci, a ova ga ubaci u blagajnu. Račun odmah zgužva i baci u koš za smeće ispod šanka. Zna  da ga Grba neće tražiti. A on se napokon odlijepi od svog uobičajenog kutka i nesigurnim koracima izađe na ulicu. Malo zastane žmirkajući, jer bio je sunčan, burovit, zimski dan, a unutra je zbog zatamnjenih stakala uvijek pomalo mračno. Onda krene udesno, kući, na ručak.

            Radojka voli raditi nedjeljom. Posla je mnogo manje nego drugim danima. Jer preko tjedna u „Sidro“ navrate i usputni, slučajni gosti koji lutaju okolicom kolodvora u potrazi za okrijepom i toaletom. No, u rano  nedjeljno poslije podne obično dođe samo netko od „domaćih“ – Beli, Grba, Cico, Riđi…Svaki ima svoje stalno mjesto i sve ih zna već godinama. Stanuju u istoj ulici u kojoj je i „Sidro“, u jednoj od derutnih zgrada iz čijih ulaza zaudara na vlagu, mokraću  i maneštru. Zna i njihove žene i djecu, doduše samo iz priča. Supijanih, nesuvislih i uvijek istih. Više ih i ne sluša, samo se pretvara, tu i tamo kimne i uzdahne, tek toliko da pokaže razumijevanje. Razumijevanje se isplati, ne mora brinuti o piću, a i napojnice su pristojne. Gledajući za Grbom otpije gutljaj pive, treće od jutros. Osjeća se omamljenom i sretnom.         

„Mama, gotova sam. Ća da sad delam?“

„Riši neč!“, preduhitri Beli Radojku.

Kao i uvijek, stoji  uz stol najbliži šanku, čita jučerašnji „Novi list“ i pijucka pivu.  I njegova je narudžba uvijek ista. Dvije pive. Jedna za njega, jedna za Radojku. Rasteže  svoju pivu na barem dva sata i rijetko  kad išta kaže. A onda samo slegne ramenima kao da od nečega odustaje i ode. Zato se sad Radojka iznenadi i pogleda ga.

„Biš još jenu biru? Ovu ću ja platit.“, upita ga.

U Rijeku je došla sa sedamnaest, gotovo još djevojčica. Prema Bronzanom Majdanu, selu nedaleko od Banja Luke u kojem je jedina čvrsta zgrada bila osnovna škola, Rijeka je bila velegrad. Iskušenje i spas. Snašla se. Snaći se ne znači uvijek i ostvariti snove. Jer, Radojkin je bio ukrcati se u brod i otploviti. No,„Sidro“ je jedina veza između nje i nekog broda. I zna da će tako i ostati. Ali, Marica, Marica će uspjeti. Ponosno pogleda svoju djevojčicu koja se doista prihvatila crtanja, te bojicom tako čvrsto pritišće papir da joj se mršava ramena tresu, a jezik viri iz poluzatvorenih usta.

„Onda, biš?“, pogleda opet u Beloga. On samo kimne, sav smeten i ponovno nijem, i sam zatečen svojom iznenadnom hrabrošću. Radojka otčepi dvije hladne pive i jednu pruži Belome. U lokalu su sada samo njih troje. Metalni pivski čepovi odskoče od šanka. Crvena bojica kojom Mića u širokim zamasima boji trup broda šušti grebući papir. Beli podrigne, a Radojka se nasmije i baci na njega krpu kojom je malo prije obrisala čaše.