RUČAK JE U DVA, NEMOJ KASNITI

Nedjelja je. Obuzme ga varljiv osjećaj dok budan leži zatvorenih očiju; sve je bez obrisa, i prostor i vrijeme. Pod sklopljenim kapcima svijet se lako izgubi i postaje samo slutnja. Posegne rukom prema noćnom ormariću u potrazi za vremenom. Na pola puta odustane ipak, a ruka klone niz krevet. Kao da je uopće važno, i kao da zna što bi sada i kuda trebao krenuti. Napokon otvara oči i ustaje, nevoljko. Prostor poprimi izgled dobro poznatih oblika dok za vrijeme i dalje nije siguran. Ne voli nedjelju i teško se miri s činjenicom da je baš od danas prvi dan u mirovini. Stoga, sve mu se učini čudno i nestvarno. Više manje besmisleno i besciljno. Dan će biti dug, a vremena na pretek. Kao da mu čita misli, čuje ženu kako mu govori, uzmi psa i prošeći. Činit će vam dobro obojici. Ručak je u dva, nemoj kasniti.

Pas koji korača uz njegove noge star je. Prestar. I on je star, ali ne toliko da bi mu koraci predstavljali napor kao psu. Uskladi svoje korake s psećim, razmišljajući; tko bi koga mogao nadživjeti, nikada se to ne može znati. Nema tu pravila. Poslušno i odano, ljubimac mu se kreće doslovce priljubljeno uz noge, svako malo prisno ga očešavši repom. Ne sjeća se kad ga je čuo zadnji put zalajati. Taj pitomi mješanac oguglao na život, ne trza više ni na koga; mačke, ptice, auti, ljudi... svejedno mu je. Potpuno razumije psa, i on je odavno prestao reagirati na podražaje iz okoline; ljudi, druženja, Tv, novine, sport...

Negdje na pola puta vjetar pojača svoju snagu. Zakopča vjetrovku a pas se još više priljubi uz njega. Pogleda prema nebu, dan je vedar, nebo plavo i bez oblačka. Neka tišina isprekidana iznenadnim zapusima vjetra vuče se ulicama opustjelog grada. Nedjelja. Nigdje nikoga.

Prvi ga začuje pas. A tek onda i on ga ugleda. Njuh i sluh odvedu psa prema šuškavom zavežljaju ispruženom posred ulice. Onjuši ga površno i ne zalajavši, a zatim poslušno sjedne, čekajući njega. Kao da ga čuva i kao da već po nekom prirodnom zakonu pronalaska, pripada njima. Taj zavežljaj, najobičnija je vrećica, plave boje, plastična i neprozirna, na kojoj se sasvim dobro, već iz daljine vidi da nije prazna. Nagađa; možda je izgubljena a opet, može biti i da je odbačena.  Čak je niti vjetar, koji tog jutra puše prilično jako, ne uspijeva podići u zrak. Kad joj skroz priđe, znakovito šuškanje pojača se pod naletima vjetra. Najprije ju gurne nogom, osjeti njenu je mekoću. Istu radnju ponovi još jedanput s drugom nogom, i tada kroz otvor na vrhu ugleda - novac. Duboko i naglo udahne, pa još brže, izdahne. Srce mu odavno zbog ničega ne zakuca tako snažno. Na ulici nikoga. Samo vjetar i uskovitlana prašina. Samo njegovo disanje i glasno pseće dahtanje. Tek na dnu puste ulice stoji parkiran veliki kombi, kao prst sudbine ili igra slučajnosti, i to baš od one vrste koji prevozi novac. Osim njega nigdje u blizini nikoga i ničega. Podiže pogled prema kućama s lijeve i desne strane; oljuštene fasade, balkoni s potrganim ogradama, prozori s izobličenom drvenarijom, a skroz gore visoko, nebo bez oblačka. Svjedoka nigdje.

Pustoš koja dominira ulicom stvara ugođaj kao da je novac pao s neba i kao da nikome ne pripada. Pa iako se takva mogućnost čini krajnje nemogućom, odluči povjerovati u ono što mu se učini, u snagu prvog dojma i utiska koji pred njega stavlja ova situacija. Niti jednom mu ne padne na pamet da mu novac ne treba ali i ne pripada. Pa kad već nikome ne pripada, kako se pričinja, prigiba se prema podu i podiže ga. I pas ustane. Čini se tako prirodno uzeti ga. Prirodno i logično, poput podizanje odložene vreće s poda pune smeća. Ne ponavlja li tu, gotovo identičnu radnju svaku večer? Možda i sad treba ovo tuđe smeće, novac, što god, ostaviti ili odbaciti, protutnji samo u tragu njegovim umom, a zatim brzo, odbacivši tu pomisao, čvrsto ju stegne, kao da želi ušutkati izmiješana komešava šuškanja vrećice i vlastitog uma.

Kamena ulica kojom se kreće, strma je. Vodi ga nizbrdo prema centru gradu. Iako ne zna što bi i odakle počeo s tolikom svotom, užurbano se udaljava s mjesta na kojem nema niti jednog svjedoka njegova pronalaska. Odlučuje se za povratak kući iako je još uvijek rano za ručak. Samo je pitanje vremena kad će vrećica svojim plastičnim govorom opet zašuškati i prokazati ga kao otimača i lopova. Da spriječi takvu mogućnost, strpa je u unutrašnjost svoje vjetrovke. Ne uviđajući apsurdnost situacije, gura svako malo ruku u jaknu, kao da ima posla sa živim stvorom opipavajući mu bilo. Vrećica se smiruje baš nekako u trenutku kada se približe onom kombiju za prijevoz novca na čijoj karoseriji znakovito piše; „U slučaju napada novac će biti kemijski uništen“.

Sad mu se učini, dok čita natpis na kombiju, da nešto nije u redu. Ili otkazuje njegov zdrav razum ili mu poruka na kombiju nešto govori, a on ne zna što!

Iza sebe začuje tihi zvuk automobila. Šulja se klizeći tlom kao da lebdi, poput mačke kada vreba plijen. Svi troje nastavljaju se zajedno spuštati nizbrdicom. Hodom i lerom. Odjek njegovih koraka ispunjava pustoš ulice dok se automobil kreće poput utvare, samo imitirajući hod. Padne mu na pamet riječ, imitacija života. Od te primisli osjeti snažnu nelagodu. Tko god da je u autu,  tu je zbog novca skrivenog u njegovoj jakni. Vrećica u njemu sasvim utihne i on se na trenutak zabrine, ali sada bez imalo hrabrosti da bi pokušao gurnuti ruku u jaknu i provjeriti stanje. Tada jedan od crnih i neprozirnih prozora na autu klizne bešumno prema dolje, nudeći pogled na unutrašnjost i nekoliko komada obrijanih glava bez očiju, nasađenih na tustim vratovima.

Miris napetosti i opasnosti nadraži mu sva osjetila. Po prvi put zapita se treba li njemu taj novac i zašto ga je uopće podigao? Kako se doveo u ovakvu mat poziciju? Krivom procjenom situacije i prvotnog dojma? Odjednom poželi da pas, koji se tako poslušno kreće s njim, zalaje. Zašto zaboga taj pas nikad ne laje? Zar ne osjeća njegov strah? Pomisli da se i pas možda boji. S bezbroj pitanja u sebi nastavlja se i dalje spuštati cestom.

-          Ej...ti...vidjeli smo... Kroz prozor automobila izađu riječi obojane prijetnjom. Ili mu se samo tako pričini. Do njega stignu isprekidano i nejasno izrečene, kao kod loše uspostavljene telefonske linije.

Dao bi se kladiti da onda, gore na cesti,  nikoga nije bilo. Možda samo nagađaju i igraju na blef. Možda ga je otkucao netko skriven iza onih oljuštenih fasada. Ima samo dvije mogućnosti, ili će pokušati bježati s tim nepotrebnim i suvišnim teretom u sebi ili će ga odbaciti, i to na sred ulice. Odmah. Bez razgovora. Odlučuje se za ovu drugu opciju.

Nakon konačno donesene odluke, sve ostalo čini se nevažnim i sad jedva čeka da ga se riješi. Naglo stane. Pas sjedne. Gume zaškripe. Slabašan cvilež i drhtavo tijelo prilazi mu još bliže. Kao da uopće ima više gdje! Histerično se hvata za patent zatvarač svoje vjetrovke i poteže ga u trenu prema dolje. I njemu samom učini se kao da je u sekundi rasparao zrak na dva dijela. Snažan nalet vjetra napuhne mu vjetrovku poput balona. Neprozirna vrećica plave boje u njemu zašuška  svom snagom, dok mu se ruka izgubi u unutrašnjosti vjetrovke.

Iznenadi ga neka kolebljiva i neodlučna misao koja kao slučajno zaluta njegovim umom. Zbog nje zadrži ruku u vjetrovci možda samo sekundu duže nego što je potrebno. Shvati, ali tada je već bilo kasno, da je sve trebalo i moglo ispasti drugačije.

Prigušen i tih pucanj nanese mu kratku i oštru bol. A crvenilo oboji sve; vjetrovku, vrećicu, novce, prsa, ruke, lice, pločnik, lišće, prašinu, zrak. Pustom ulicom odjekne izbezumljeni lavež.

Odmah osjeti drugačije kretanje u sebi i oko sebe. U blizini i dalje stoji onaj kombi  za prijevoz novca na kojem piše; „U slučaju napada novac će biti kemijski uništen“. To mu više ne znači ništa. Sve ostalo čini se istim; nebo je i dalje plavo, bez oblačka, fasade iste, oguljene i bezlične. Svjedoka nigdje.

Leži nepomično na pločniku  dok mu vjetar, pojačavajući svoju snagu napuhuje raskopčanu vjetrovku, mrseći mu kosu, stvarajući iluziju života. I to ga samo na tren zbuni, ta kriva percepcija stvarnosti.

Konačno se pridigne iz takvog stanja, i krene praznim hodom.